mrvica79

Uvijek kada se u mislima vraćam u djetinjstvo, pored svih onih mirisa i boja, koje sjećanje sa sobom donese, poseban osjećaj izazove sjećanje na jednu staru crvenu knjigu.Knjigu, koju sam kao dijete otkrila na polici ormara u sobi svoje bake.Knjigu koja mi je obilježila djetinjstvo i koja mi ni danas ne da da do kraja odrastem... Sa nekih šest – sedam godina, znači kao djevojčica, nisam se baš mogla pohvaliti kolekcijom slikovnica debelih šarenih korica, koje su me mamile iz izloga jedine knjižare u našem malom gradu.Na prste bih mogla izbrojati koliko sam slikovnica imala, ali teme tih, nazovi slikovnica, nisu bile nimalo dječije – uglavnom su im glavni junaci bili Tito i partizani...Knjiga je već u kući i bilo.Uzimalo se to u ono vrijeme preko preduzeća, na otplatu...I tako se u onom starom ormaru, pored Andrića,Tolstoja,Dostojevskog i ostalih velikana, našlo i ime branka Ćopića.Crveni komplet, nov novcat... Otvorila sam tu knjigu i u njoj pronašla Ježevu Kućicu...Poslije te knjige, počela sam da čitam i sve ostale crvene knjige sa police... Upoznala sam Grmeč i Hašane, Iketu, Branka i dedu Radu, mačka Tošu, učitelja Papriku, Lunju, Duleta Dabića Gluvaju...Mirisala mirise iz bašte sljezove boje, učila prva slova u staroj školskoj klupi i sanjala snove u svijetu leptirova i medvjeda... Branko je postao i ostao moj omiljeni pisac! Samo njegovim pričama mogla sam se smijati do suza, ali isto tako i zaplakati uz stihove kada mrtva djevojčica na Petrovačkoj cesti zove oca i brata da osvete njenu smrt...Čini mi se da sam u svojoj mašti prošla svim putevima i šumarcima u Hašanima.Da sam pila ledenu izvorsku vodu i sjedila u hladu starog oraha.Branko je moje djetinjstvo obojio nekim svojim bojama.Obojio ga ljepše od bilo kog Andersena ili Grima... A onda je došao rat – nestalo je i snova i djetinjstva...Sve je prekinuto za čas...Godine su prolazile, nosile sa sobom i dobre i loše dane, sreću, bol,probleme...Udala sam se, postala majka...I nekako, ponovo, kroz djetinjstvo svoje kćeri, vratila se i u sopstveno djetinjstvo... Prošlog ljeta, jednog vrelog nedeljnog prijepodneva, dosađivali smo se u kući...meni je iz čista mira palo na pamet da odemo u Hašane, koji su od našeg grada udaljeni oko 40 km. I nije nam puno trebalo – spremili smo se, zajedno sa našom curicom sjeli u auto i krenuli u Hašane! U mjesto iz bajke ! Kao u avanturu !Topili smo se od vrućine u autu bez klime, išli smo i išli lišim makadamskim putem – nikad stići.Već sam sama sebi počela da prebacujem što sam s malim djetetom pošla po takvoj vrućini. A onda smo u daljini prvo ugledali Grmeč! Kako se ponosno i moćno uzdizao u daljini! Priroda se izmijenila, cvijeće,nebo...Visoravan...Na sred sela smo izašli iz auta da udahnemo svjež zrak.Stigli smo u Hašane! Radovalo me što ću za koji minut stići do Brankove škole, potražiti staru kuću u kojoj je taj čarobnjak pisane riječi odrastao.Ali kad smo nastavili put i stigli pred školu, sreću zbog doticaja s onim Hašanima koje sam upoznala u Ćopićevim knjigama, zamijenila je tuga.Dvanaest godina poslije rata, pred nama je stajala ona škola, koju svi jako dobro znamo i u čijim smo učionicama svi mi jednom sjedili dok smo čitali roman Orlovi rano lete.Zapaljena, porusena škola...Ostali su samo vanjski zidovi... Pitali smo neke mještane kako da dođemo do Ćopićeve kuće.Rekli su nam da je kuća porušena i spaljena, putevi do nje zarasli...Da ne pokušavamo da dođemo do nje... Ostali smo ispred škoje oko pola sata s tugom gledajući Brankovu bistu, koja je par mjeseci prije toga postavljena na to mjesto.Ostao je Branko kao jedini đak da čuva staru školu...Prošetali smo stazama Ćopićevog djetinjstva, otišli do izvora pored puta i nekako u isti mah i tužni i sretni pošli kući.Odlazeći iz Hašana, dali smo sebi obećanje, da ćemo se još koji put vratiti tamo.Zaslužio je to naš dobri Branko.Zaslužio je da ga ne zaboravimo! Zaslužio je i da ovo naše iskustvo prenesem vama, pa ma gdje da se nalazite.Ovim tekstom samo želim da vas špodsjetim na jednog dobrog čovjeka, koji je u svakom podgrmečkom seljaku vidio čarobnjaka, koji je u svojim Hašanima vidio mjesto iz bajke.Odlazeći iz Hašana i mi smo bili očarani Brankovom magijom.Kući smo se vratili bogatiji, čistije duše.Oni koji su palili kuće i škole nisu u nama mogli uništiti sjećanje na našeg Branka! Ovo sam napisala za sve one koji su ga voljeli i još uvijek ga vole. I još jedan podatak: stara škola je nedavno obnovljena i ima desetak đaka.Nije baš veliki broj, ali ko zna – možda među njima sjedi neki novi Branko. Eto dragi naš Ćopiću, nije ni u ovo današnje vrijeme sve baš tako crno.Nastavićeš ti da živiš pod Grmečom dok je nas koji te volimo!!!